Do sada smo već koristili mnoge funkcije koje dolaze ugrađene u Python (npr. print ili sum) kao i one koje su dostupne kroz module (math.floor).
Funkcije su jedan od osnovnih građevnih elemenata suvremenih programskih jezika i primarna svrha im je implementacija “jedne radnje”, koja se zatim može koristiti na više mjesta u nekom programu. Navedeno smanjuje kompleksnost programa i sprječava ponavljanje kôda što samo po sebi čini programe preglednijim te olakšava testiranje i umanjuje mogućnosti grešaka u kôdu. Definicija vlastitih funkcija je stoga ne samo uobičajen nego i praktički nužan postupak prilikom implementacije većih programa.
Pogledajmo jednostavan primjer:
# "def" služi definiciji novih funkcija
def sum(numbers):
total = 0
for n in numbers:
total += n
# "return" označava kraj izvršavanja funkcije te vraća vrijednost koja se se smatra rezultatom
return total
Primjer prikazuje definiciju funkcije koja prima jedan parametar kojimora biti popis brojeva, zbraja sve brojeve te vraća njihov zbroj. Drugim riječima, ova funkcija oponaša ugrađenu funkciju sum.
def označava definiciju funkcije te se nakon nje piše naziv funkcije koji podliježe pravilima imenovanju varijabli.numbers.U mnogim jezicima funkcija je temelj apstrakcije, a u nekim jezicima i glavna organizacijska paradigma. Ovakvi jezici se nazivaju funkcijski jezici i u njima je funkcija glavni temelj apstrakcije, a izbjegavaju se promjene u stanjima i promjenjivi podaci.
Funkcije se u mnogim jezicima vežu uz klase odnosno nove vrste objekata. Time funkcije najčešće postaju metode tih objekata kao što je, na primjer, metoda upper vezana uz vrstu str. Navedeni pristup programiranju se naziva objektno orijentirano programiranje, a jezici koji se na njemu zasnivaju objektno orijentirano jezici i uvod se može pronaći u poglavlju TODO.
Pogledajmo prvo osnove definicije vlastitih funkcija i detalje oko postavljanja parametara, pa ćemo zatim prikazati korištenje funkcija u praktičnom primjeru.
Već smo rekli da funkcija prima nula ili više parametara, na temelju njih izvršava određen kôd te vraća rezultat. Pogledajmo kako ovo izgleda u praksi prilikom definicije jednostavne vlastite funkcije.
Prije no što krenemo s primjerima korištenja funkcija u praksi, nužno je naučiti kako se ponašaju varijable u tijelu funkcije odnosno koncept “imenskog prostora” te neke detalje oko postavljanja parametara.
Abstrakcija
Kôd koji sačinjava tijelo funkcije se izvršava vlastitom imenskom prostoru odnosno nazivi varijabli se ne miješaju s nazivima varijabli izvan funkcije. Prije no što krenemo u detalje pogledajmo primjer koji prikazuje što ovo znači u praksi:
Kako bismo mogli definirati funkciju koja zbraja više od jednog broja odnosno koja oponaša već postojeću funkciju sum?